中国CRC大寨站完美落幕 一汽·大众卫冕三连冠
Za ostale upotrebe, v. Papa (razvrstavanje).
| Papa Pappas | |
|---|---|
.jpg) | |
| Dr?ava |  Vatikan
|
Papa (latinski = otac, od gr?kog pappa = otac[1]) je ime za poglavara Katoli?ke crkve - najve?e od tri kr??anske denominacije. Ime papa se napo?etku koristilo za sve biskupe Zapadnog svijeta, i kao titula Patrijarha Aleksandrije, koji jo? i dandanas nosi tu titulu. Od 1073. papa Grgur VII. ograni?io je kori?tenje tog imena samo na rimskog biskupa, potvr?uju?i time praksu koja je postojala jo? od 9. vijeka.[1]
Historija
Prema slu?benoj kronici - Annuario Pontificio, od sv. Petra koji se tradicionalno smatra prvim papom, izredalo se vi?e od 260 papa. Od njih su 78 su progla?eni svetim, uz to postojalo je i nekoliko antipapa. Ve?ina nositelja te titule bili su Rimljani ili Italijani, uz ne?to pripadnika drugih evropskih naroda, i svi odreda mu?karci, iako je po legendi iz 13. vijeka to bila i jedna ?ena - Papisa Ivana. Tokom dvije hiljade godina razvoja papinskog sistema i prakse izbora papa u konklavama, pape su imale jednu od klju?nih uloga u svijetskoj i historiji Zapadnog svijeta.[1]
Po?etkom 3. vijeka titula papa koristila se kao izraz po?tovanja za ljude na visokim crkvenim polo?ajima. Od 5. vijeka po?eo se naro?ito koristiti kao ime za rimskog biskupa, a nakon 8. vijeka po Zapadu isklju?ivo za njega.[2] Sve to potvr?eno na Firentinskom koncilu 1439., a nakon tog i na Prvom vatikanskom koncilu iz 1870. i to kao dogma, to je potvrdio i Drugi vatikanski koncil odr?an 1964. Sukus tih teza je da je da je sam Isus Krist prenio polo?aj prvenstva u crkvi isklju?ivo sv. Petru. Prvi vatikanski koncil je definirao primat sv. Petra kao neoborivu ?injenicu, referiraju?i se na tri klasi?na novozavjetna teksta koja su povezana sa tim, a to su Evan?elje po Ivanu (1:42, 21:15), i iznad svega Evan?elje po Mateju (16:18.) Koncili su shvatili te tekstove, zajedno sa Evan?eljem po Luki (22,32), kao jasni dokaz da je sam Isus Krist postavio sv. Petra kao apostolskog kneza i poglavara crkve, kao nepogre?ivi autoritet, po pitanju vjere i morala.[2]
Historija papinstva mo?e se podijeliti u pet glavnih perioda: Prve pape, od sv. Petra do Pelagija II. (590.); Pape za srednjeg vijeka, od Grgura I do Bonifacija VIII (590.-1303.); Pape za renesanse i reformacije, od Benedikta IX. do Pia IV. (1303.-1565.); Novovjeki pape, od Pia V. do Klementa IV. (1566.-1774.) i Pape novih vremena od Pio VI. (1775.- 99).[1]
Prve pape
Osim nekih aluzija na Rim u Prvoj Petrovoj poslanici, nema nikakvih historijskih dokaza da je sv. Petar doista bio prvi rimski biskup, kao i to da je ?ivio u Rimu.[1] On je prema tradiciji u Rimu bio i razapet, za velikih hajki na kr??ane sredinom 60-ih, i to naopako sa glavom preme dolje. Bez obzira na to do kraja 1. vijeka, njegov boravak u imperijalnoj prijestolnici postao je ?injenica, u koju su vjerovali brojni kr??anski lideri. Rim je dobio primat i po?asno mjesto, vjerojatno i zbog tog jer se uporno tvrdilo, da se u njemu nalaze grobovi svetih Petra i Pavla. Te tvrdnje dobile su na te?ini, kad su 1939. ispod oltara Petrove bazilike - prona?ene kosti za koje je papa Pavao VI. (1963.-78.) - 1965. izjavio da su autenti?ne. Uz to ?injenica da su brojni martiri, koji su umrli za vjeru potjecali iz prijestolnice Rimskog Carstva, dala je rimskim zahtjevima za prvenstvom - dodatnu te?inu. Krajem 2. vijeka pojavila se - Petrova teorija, koja je dodatno oja?ala poziciju Rima, po njoj je sam Isus Krist odabrao Petra da bude njegov predstavnik na zemlji i vo?a kr??anske crkve, kao i to da se ta pozicija prenosi na njegove njegove naslednike - rimske biskupe. Prema teoriji Isus ga je nazvao stijenom (Petros) crkve i rekao mu; "Dat ?u ti klju?eve kraljevstva nebeskoga, a sve ?to vezujete na zemlji bit ?e vezano na nebu , i sve ?to izgubite na zemlji bit ?e otklonjeno na nebu "(Matej 16: 18-19).[1] Pozicija Rima bila je ugro?ena sredinom 3. vijeka, kad su sukobili biskup Kartage Ciprijan i papa Stjepan I. (254.-257.) oko Stjepanove tvrdnje o doktrinarnom autoritetu nad univerzalnom (katolikos) crkvom. Ipak u kriti?nom periodu izme?u papa Damaza I. (366.-384.) i Lava I (440.-461.), ?ak devet papa dalo je sna?nu podr?ku rimskom primatu, usprkos rastu?em izazovu Konstatinopolske patrijarhije, iza koje je stao Bizant.[1]
Lav I., jedan od dvojice papa koji je dobio epitet "Veliki", imao je klju?nu ulogu u ranoj historiji papinstva. Pored titule pape, dodao si je i stariju rimsku titulu - Pontifex Maximus (glavni sve?enik). Uz to je u?inio va?nu razliku izme?u pape kao li?nosti i njegove funkcije, tvrde?i da se funkcijom dobija i sva mo? koja je dana sv. Petru.[1] Iako je Halkedonski koncil, kog je sazvao i organizirao bizantski car Markijan 451., dao konstatinopolskom patrijarhu istu poziciju na Istoku, kakvu je rimski biskup imao na Zapadu, ostao je zapam?en i po nastupu Lava I. koji je odlu?no govorio o dogmatskim pitanjima, poput samog Petra i time na neki na?in istaknuo primat pape.[1] Vezu izme?u Petra i pozicije rimskog biskupa naglasio je Gelazije I (492.-496.), kao prvi papa koji se nazvao - "Kristovim vikarom". Galezije je u svom pismu bizantskom caru - Duo sunt (Dvoje su) u kom je artikulirao dualisti?ku strukturu mo?i, inzistiraju?i na tom da papa utjelovljuje duhovnu mo?, za razliku od cara kome pripada temporalna svjetovna mo?. Ta pozicija koju je podr?ao i papa Pelagije I. (556-561) postala je va?an dio srednjovjekovne eklesiologije i politi?ke teorije.[1]
Pape za srednjeg vijeka
Iako je mnogo tog o prvim papama, zaklonjeno velom tajni, ve?ina istra?iva?a se sla?e da su rimski biskupi bili birani sli?no kao i drugi biskupi, odnosno da ih je birao lokalni kler i vjernici, iako postoje dokazi da su pojedini biskupi poku?ali sami postaviti svoje nasljednike.[1] Izbori nisu bili uvijek miroljubivi, jer su se frakcije oko rivalskih kandidata znale zakrviti, pa su i carevi morali intervenirati; na kraju su ?ak morali preuzeti brigu o izboru. Nakon Pada Zapadnog Carstva - 476., utjecaj bizantskih careva na pape, vremenom je oslabio, dok je istovremeno oja?ao onaj germanskih vladara i vode?ih rimskih patricijskih porodica. Kako je prostor Zapadnog Carstva za Ranog srednjeg vijeka bio politi?ki nestabilan, pape su ?esto bili prisiljeni ?initi kojekakve ustupke svjetovnim vladarima u zamjenu za za?titu. Nakon propasti efikasne bizantske kontrole nad Apeninskim poluotokom u 8. vijeku, pape su pomo? potra?ile kod novih njema?kih vladara, slu?e?i im kao simbol carske slave.[1]
Papa Grgur I. (590.-604.) bio je prvi srednjovjekovni papa i drugi papa koji je smatran "velikim", on se za svog pontifikata suo?io sa brojnim izazovima, uklju?uju?i kugu, glad i prijetnje Bizanta i Langobarda (germanskog naroda koji je tokom 6. vijeka provalio na Apeninski poluotok). Iako je li?no vjerovao da je samo dio kr??anske zajednice na ?ijem je ?elu bizantski car - Grgur I. je ipak svoju pa?nju usmjerio prema germanskim narodima koji su naslijedili Rimljane kao vladari Zapadnog rimskog carstva.[1] Na taj je na?in je utro put budu?im papama po Zapadu.[1]
Od brojnih va?nih uspjeha Grgurova pontifikata treba spomenuti njegov napor da zaustavi invaziju Langobarda i uspjeh kad ih je preobratio iz arijskog kr??anstva u prozapadne kr??ane, uz uspje?nu reorganizaciju velikih papinskih feuda. Pored tog doprinjeo je razvoju srednjovjekovne duhovnosti, napisav?i brojne spise, kao ?to je Moralia in Job, moralni komentar, a valja spomenuti i njegovu evangelizacijsku misiju u Engleskoj.[1]
I on je inzistirao na tezi Lava I. po kojoj su pape nasljednici svih ovlasti sv. Petra, pa se na njihove odluke nemo?e ?aliti.[1] Usprkos Grgur I. uspje?nom pontifikatu, stanje papinstva i dalje je bilo neizvjesno, nakon ?to se Bizant povukao sa Apeninskog poluotoka a Langobardi nastavili ugro?avati sigurnost Rima. Situacija se pogor?ala tokom 8. vijeka nakon ?to je novi bizantski car Lav III obnovio mo? Bizanta uspje?no odbaciv?i arapsku invaziju sa istoka. Lav III je reorganizirao carstvo i nametnuo nove porezne obaveze svojim apeninskim subjektima. Tako?er je intervenirao u doktrinarnim vjerskim pitanjima, i to bez ikakvih konzultacija sa papama - tako je uveo politiku ikonoklazma. Nova imperijalna fiskalna i vjerska politika i ograni?ena imperijalna podr?ka protiv Langobarda potaknule je pape da prona?u nove za?titnike.[1] Tako je 739. papa Grgur III (731-741) poslao neuspje?nu molbu za pomo? frana?kom majordomu na dvoru Karla Martela (koji je bio nosioc politi?ke mo?i u kraljevstvu)[1] Kad su Langobardi ponovno zaprijetili Rimu, papa Stjepan II. (752-757) pobjegao je u Frana?ku pod za?titu Pipina Malog, koji je 751. postao prvi karolin?ki kralj]] Franaka.[1] Papa Stjepan II. je 754. i formalno okrunio Pipina Malog, te iste godine kralj je sa svojom vojskom krenuo na jug, pa je do 756. uspio vratiti vlast papa po centru Apeninskog poluotoka, tad je svojom darovnicom dao papi zemlje koje su postale nukleus Papinske Dr?ave, koja je egzistirala sve do 1870.[1]
Ti su doga?aji vjerojatno inspirirali sastavljanje Konstantinove donacije, koja se kasnije pokazala kao falsifikat. Na osnovu nje se tvrdilo da je prvi kr??anski car Konstantin Veliki, dao vlast nad Zapadnim rimskim carstvom papi Silvestru I. koji ga je okrunio za cara i izlije?io od lepre. Kasnije je po?ela slu?iti kao jedan od dokaza za papinske tvrdnje o suverenitetu nad Zapadnom Evropom.[1]
Povezuju?i sudbinu prvenstva Rima sa Pipinovom podr?kom, kao i ostalih vladara iz karolin?ke dinastije - Stjepan II. i njegovi nasljednici stekli su sna?nog za?titnika. Nakon tog je 769. odr?an koncil na kom je odlu?eno da se izbor za novog papu, vi?e ne?e odr?avati u Konstantinopolisu ve? na frana?kom dvoru.[1]
Frana?ko-papinski savez bio je oja?an kad je papa Lav III (795-816), nakon razdoblja nemira u Rimu, koji je zavr?io karolin?kom intervencijom, okrunio na Bo?i? 800. - Karla Velikog kao Rimskog cara. Iako su pape tim savezom dobile izvjesnu sigurnost, oni su istovremeno izgubili dio dotada?nje nezavisnosti, jer su i Karolinzi nastavili sa sli?nom politikom kao i bizantski i rimski prethodnici, preuzev?i zna?ajnu kontrolu nad frana?kom crkvom a i nad samim papom. Ipak s druge strane, i pape su imale izvjestan utjecaj na karolin?ke poslove zadr?avaju?i pravo na krunidbu njihovih careva, a ponekad se nisu ustru?avali ni od direktne intervencije u politi?kim sporovima.[1]
Kad je karolin?ka mo? nakon 9 i 10. vijeka oslabila, papinstvo se ponovno na?lo na udaru mo?ne rimske aristokracije, uklju?uju?i i porodicu Crescenzi. Rivalitet nad tim tko ?e ste?i kontrolu nad papinskim tronom uz veliku mre?u pokrovitelja bitno je oslabiljena institucija pape. To poprili?no kaoti?no stanje privuklo je pa?nju Otona I koji je 962. godine o?ivio carstvo Karla Velikog i inzistirao na stabilnosti pape, koji je trebao legitimirati njegovu vladavinu. U skladu s tim ciljem - Oton I je sa puno pouzdanja podupirao papu - Ivana XII (955.-964) koji je trebao uvesti reda u taj moralni kaos.[1]
Krajem 10. i po?etkom 11. vijeka problemi na papinskom dvoru i politi?ki uvjeti na Apeninskim poluotoku postali su takvi, da su poja?ane bliske veze izme?u papa i njema?kih careva, ?to je postalo naro?ito izra?eno od papa Silvestra II (999-1003) i Otona II. Ipak i bez obzira na taj savez, kako su carevi bili ?esto odsutni iz Rima, lokalna aristokracija bi se ponovno do?epala poluga vlasti, jer su pape tog vremena bili slabi i korumpirani. Ali ?ak i u ta mra?na vremena 10. i 11. vijeka - Rim je ostao centar hodo?a??a kao grad sv. Petra brojnih martira i svetaca.[1]
Uz sve to - 11. vijek bio je doba revolucionarnih promjena u evropskom dru?tvu. Sve je po?elo 1049. kad se papa Lav IX. (1049. - 54.) pridru?io ?irokoj reformskoj inicijativi koja je zapo?ela jo? po?etkom 10. vijeka, predstavljanjem moralnih i institucionalnih reformi na Koncilima u Reimsu, ?ime je iniciran reformski pokret (nazvan po njegovom lideru - papi Grguru VII 1073-85). Reformatori su nastojali vratiti slobodu i nezavisnost crkve i ?vrsto razlikovali kler od svih ostalih dru?tvenih stale?a.[1] Nagla?avaju?i jedinstveni status klera i njegovu veliku odgovornost za duhovni ?ivot svakog pojedinca, oni poku?ali su zaustaviti praksu simonije (kupnja ili prodaja crkvenih polo?aja) i brak klerika.[1]
Papa Nikola II. (1059.-61.) uveo je jednu va?nu mjeru, to je bio je izborni dekret iz 1059. Njime su kardinali organizirani kao savjetodavni organ papa, na taj na?in su postavljeni temelji za stvaranje budu?eg Svetog kolegija kardinala. Taj novi organ imao je pravo imenovanja novih papa, ?ime je potaknuta nezavisnost izbora papa i ograni?eno carsko uplitanje. Daljnje reforme nagla?avale su prvenstvo Rima u vjerskim pitanjima i apsolutnu subordinaciju klera i laika papi.[1] Te rezolutne tvrdnje o papinskom primatu, pogor?ale su napetosti izme?u Rima i Konstantinopolisa i na kraju su 1054. dovele do Raskola Istoka i Zapada - izme?u Katoli?ke i Pravoslavne crkve.[1]
Drugi zna?ajan razvitak koji je prouzro?ila papinska reforma zapo?eta 1049. bila je Borba za investituru. Taj sukob izme?u pape Grgur VII. i cara Svetog rimskog carstva Heinricha IV izbio je kad se Heinrich pozvao na vi?egodi?nje carsko pravo da intervenira kod izbora lokalnih biskupa i klera, i na taj na?in efikasno kontrolira svoju vlast.[1]
Taj sukob uzdrmao je dotada?nja pravila koja su vladala po kr??anskom zapadu. Poziciju pape iznio je u svom dekretu - Dictatus papae Grgur VII. kog je napisao 1075., u njemu je ponovno naglasio da je papa najvi?i crkveni autoritet. Iako je Grgur VII. bio primoran da pobjegne iz Rima, pa je i umro u egzilu, na kraju su prevladavali njegovi ideali, od tvrdnje o sakralnom kraljevstvu do negiranja bilo kakvih carsko - kraljevskih intervencija u crkvene poslove. Za razliku od njega - Heinrich IV je umro pod prijetnjom ekskomunikacije. Nasljednik Grgura VII - Urban II. (1088.-99.) uspio je obnoviti rimski presti? kad je 1095. pokrenuo Prvi kri?arski rat.[1]
12. vijek bio je period rasta i transformacija tokom kojeg je zavr?en proces reformi Grgura VII, pa je i papinstvo prilago?eno novoj realnosti, na osnovu doga?aja iz prethodnog vijeka. Papinstvo se kao tradicionalni religijski centar crkve, razvilo u veliku administrativnu i birokratsku instituciju. Tad je papinski dvor na neki na?in postao vrhovni sud, koji je imao jurisdikciju u ?irokom rasponu pravnih stvari i kreirao vrlo sofisticirane zakone i propise. Kako se nekad govorilo da su svi putevi vode u Rim, misle?i prvenstveno na religiju, odtad se moglo re?i da svi putevi vode u Rim zbog Kanonskog prava. Zbog tog uop?e nije bilo slu?ajno, da je ?ak nekoliko sljede?ih papa progla?eno svetim.[1]
Pape su se tako?er prilagodile promjenjenim dru?tvenim, vjerskim i politi?kim prilikama, tako da su i sami bili inicijatori stvaranja vlastitih. Nova izborna pravila koja je inicirao Grgur VII. tek su djelomi?no rije?ila probleme vezane uz papinsku sukcesiju, pa je zbog toga crkva pretrpjela dva raskola u 12. vijeku. Od Izbora 1130. do Konklave iz 1159, ovaj posljednji rezultirao je obnovljanjem sukoba izme?u pape i cara Friedricha Barbarosse. Na kraju je zavr?io tako da je legitimnim papom progla?en Aleksandar III (1159.-81.). Sva?a zbog Konklave iz 1159 dovela je do odluke Tre?eg lateranskog koncila iz 1179. po kojoj je kod izbora pape bila potrebna dvotre?inska ve?inu glasova kardinala.[1]
Pape tog vremena morale su se suo?iti sa brojnim novim izazovima, od nastojanja apeninskih gradova da si osiguraju nezavisnost od svagog carskog ili biskupskog uplitanja, do bujanja hereti?nih pokreta kao ?to su bili Valdenzi i Katari.[1]
Kr??anski teolog i pravnik - Inocent III. (1198.-1216.) bio je jedan od najmla?ih papa kad se uspeo na tron. Pa je sa velikim ?arom reagirao na sve izazove sa kojima se suo?avala crkva. Inocent III. oja?ao je instituciju - pape, predstavi?i se kao Kristov vikar na zemlji, posrednik izme?u Boga i ?ovje?anstva. Obnovio je efikasnu vladu Papinske Dr?ave, za njegovog pontifikata Engleska, Bugarska i Portugal postale su papinska lena. Inocent III. je pro?irio papinsku pravnu nadle?nost tvrde?i da je nadle?an za sva pitanja vezana za grijeh, pa se aktivno uplitao u politi?ke prilike Francuske i Svetog Rimskog Carstva. Pokrenuo je ?etvrti kri?arski rat (1202.-04), koji je doveo do Pada Konstantinopolisa i Katarskog kri?arskog rata, koji je bio namijenjen gu?enju hereze po Ju?noj Francuskoj, uz to ostao je upam?en kao onaj koji je odobrio zakon po kom su ?idovi morali nositi specijalnu odje?u.[1]
Uz sve to bavio se i ?isto religijskim pitanjima, odobriv?i redove Franje Asi?koga (Franjevci 1209.) i sv. Dominika (Dominikanci 1215.). Predsjedao je ?etvrtim lateranskim koncilom odr?anim 1215., koji je pokrenuo razli?ite reforme i odobrio kori?tenje termina transupstancijacija kojim je opisana euharistijska transformacija.[1]
Tokom 13. vijeka, nasljednici Inocenta III nastavili su njegovu politiku i pro?irili papinsku vlast. Pape su po?ele provoditi Inkviziciju i bacile anatemu na cara Svetog rimskog carstva Fridrika II, time je zavr?io sukob koji je zapo?eo jo? u 11. vijeku, njime je definitivno potkopana carska mo? za generacije koje dolaze. Centralizacija administrativnih i jurisdikcijskih funkcija provedena je osnivanjem Rimske kurije (organ slu?benika koji poma?u papi), ali je to istovremeno dovelo i do pove?anja financijskih i administrativnih pote?ko?a. Kako bi se mogla provesti neka reforma koja bi ubla?ila to stanje - 1294. izabran je pobo?ni pustinjak Pietro da Morrone kao papa Celestin V.. Kako ipak Celestin nije bio na visini zadatka, on je ve? u januaru iste godine podnio ostavku (kao jedan od rijetkih papa koji je to u?inio svojevoljno). Sljede?i izbori doveli su na vlast jednog od najekstremnijih zagovornika papinskog autoriteta - Bonifacija VIII (1294-1303). Iako je bio briljantan advokat, njegova tvrdoglavost dovela ga je do sukoba s francuskim kraljem Philippom IV, na kraju je to rezultiralo propa??u srednjovjekovnog papinstva. Poni?enje koje je morao otrpjeti Bonifacije VIII. uz poslovi?nu rimsku korupciju prisilili su Vatikan da se zbog francuskog pritiska preseli 1309.u Avignon. Takozvano "Babilonsko ropstvo" papa potrajalo je do 1377.[1] Avignonski pape, bili su jednako kvalificirani upravitelji kao i njihovi rimski predhodnici, ali se u ni?em drugom nisu ba? specijalno isticali. Tako je Ivan XXII. (1316-34) ostao upam?en po svojoj borbi sa duhovnim franjevcima i njegovim vrlo diskutabilnim stavovima o Bo?joj viziji (iskustvo Boga u ?ivotu nakon smrti). A Klement VI. (1342.-52.) zapam?en je kao za?titnik ?idova od progona za Crnu smrt, i kao veliki mecena umjetnosti. Na?alost i oni su nastavili sa praksom korupcije, iako su bili daleko od Rima, ali su istovremeno zazivali vjersku i organizacijsku reformu. Kako se u to vrijeme da se evropski svijet po?eo atomizirati na svoje sastavne nacionalne dijelove, to je ugrozilo univerzalizam crkve i papa.[1]
Pape za renesanse i reformacije
Talijanska renesansa, koja je ?esto povezuje sa Petrarcinom smr?u 1374., i generalno promatra kao prekid sa srednjovjekovnom kulturom, iako to nije sasvim to?no, pogotovo ne za pape, koji su se i nadalje bavili brojnim srednjovjekovnim temama.[1] Kontinuirani pad politi?ke mo?i Svete stolice ubrzan je Zapadnom ?izmom (1378.-1417.), raskolom u kojem su rivalske frakcije kardinala izabrale svaka za sebe - pape u Rimu i Avignonu. Raskol je izbio i kao posljedica sve ve?ih zahtjeva, za koje su agitirali petrahisti i Katarina Sijenska da se pape vrate u Rim. Papa Grgur XI. (1370.-78.) poku?ao je za svog pontifikata dokinuti taj raskol, kao i njegov nasljednik - Urban VI. (1378-89), koji je to poku?ao na takav na?in da je od sebe odbio velik broj kardinala, koji su izabrali novog papu i vratili se u Avignon. Iako su tada?nji kr??ani bili podijeljeni u svojoj lojalnosti, svi su prepoznali opasnu situaciju u kojoj su se na?li. Teolozi su na taj problem odgovorili svojom doktrinom o usugla?enosti, po njoj je ekumenski koncil imao ve?e ovlasti od pape i mogao ga je odbaciti (smjeniti). Iako je koncilski pokret kona?no propao pod te?inom vlastitog uspjeha, on je ipak pomogao u rje?avanju krize.[1]
Zapravo je tek Koncil u Konstanzu iz 1417. okon?ao raskol, odbijaju?i ili prihva?aju?i ostavke troje rivalskih papa (jedan od njih je izabran na Koncilu u Pisi 1409.)[1]
Za vrijeme pontifikata pape Nikola V. (1447.-55.) do?lo je do obnavljanja klasi?nih studija koje su doprinijeli razvoju humanizma i renesanse. Nikola V. je tako?er inicirao obnovu Bazilike sv. Petra i Vatikanske biblioteke. Sujetni i razmetljivi papa Pavao II. (1464.-71.), poznat kao manijakalni kolekcionar sagradio je veli?anstveni Palazzo Venezia u Rimu. Njegov nasljednik papa Siksto IV. (1471.-84.) nastavio je sa uljep?avanjem grada. Svoj svjetovni karakter - pape su kao kulminaciju do?ivjeli kad je za papu izabran Rodrigo Borgija kao Aleksandar VI. (1492.-1503.). Taj proces se nastavio i za vrijeme pape Julija II. (1503-13), koji se pokazao velikim mecenom umjetnosti. Na mnoge na?ine, Julije II. kog su prozvali "stra?nim", svojim brojnim djelima iskazao se kao bolji knez nego sve?enik, i to zbog svoje ljubavi prema ratnoj vje?tini i politi?kim intrigama.
Njegov kurs slijedio je papa Lav X. (1513.-21.), koji je navodno u svom nastupnom govoru rekao - "Bog nam je dao papinstvo, a sad ga u?ivajmo".[1] Tokom 15. i 16. vijeka, pape su prikupile poprili?no kr??anskog kapitala, pa su se proslavile i kao mecene takvim umjetnicima kao ?to su Rafael, Michelangelo i Leonardo. Kako se renesansni Rim po?eo profilirati sve vi?e kao centar umjetnosti, nauke i politike, tako je i njegov vjerski utjecaj opadao. Time su zapo?eli procesi koji su doveli do protestantske reformacije u 16. vijeku.[1]
Zbog toga nije ni ?udo da su pape renesanse, od kojih je ve?ina bila vi?e uklju?ena u kojekakve politi?ke i financijske anga?mane nego u vjerski?ivot, pokazali nesposobnim efikasno reagirati na krizu. Tek su kasnije pape poku?ali reformirati crkvu organizirav?i Tridentski koncil (1545.-63.) i protureformaciju. Teolo?ke i crkvene odluke tog koncila uvelike su odredile oblik katoli?ke crkve do druge polovice 20. vijeka.[1]
Novovjeki pape
Pape ovog perioda prona?li su svoje programe, kao odgovor na izazove rastu?e snage nacionalnih dr?ava. S druge strane bilo je i pozitivnih doga?aja, kao ?to je reforma Kolegija kardinala i osnivanje novih redova kao ?to su Teatinci (1524), Barnabiti (1530), Kapucini (1619), i vjerojatno najva?niji od svih Jezuiti (1540).[1] Ti redovi su odigrali klju?nu ulogu u revitalizaciji crkve i rastu?em utjecaju papa. Oni su omogu?ili prvim papama novog doba, naro?ito Piu V (1566.-72.), Sikstu V (1585.-90.), Pavlu V (1605.-21.), Inocentu XI (1676.-89.) i Benediktu XIV (1740.-58) da nastave sa politikom evangelizacije.[1]
Osnivanje Kongregacije za evangelizaciju naroda 1622. osvjetlilo je va?nost papa u misionarskom pokretu. Pape tog vremena su tako?er poku?ali provesti politiku Tridenskog koncila, ali su nai?li na politi?ke i diplomatske prepreke, kao i na ?injenicu da je kr??anstvo ostalo razjedinjeno na rivalske dr?ave ?iji su vjerski interesi ?esto bili podre?eni dinastijskim i nacionalnim ambicijama.[1]
Odlu?ni da nastave kampanju protiv hereze, pape protureformacije radili su to nekonzistentno, pokazuju?i dvoli?nost prema modernizaciji. Iako su se bunili protiv sve ve?eg kr?enja papinskih prerogativa od strane novonastalih nacionalnih dr?ava, objeru?ke su prihvatili ideju o strukturalnoj modernizaciji, ?to je dovelo do ve?e centralizacije u crkvi oko papa.[1]
Prosvjetiteljstvo iz 18. vijeka stvorilo je generalno neprijateljsku klimu prema religiji, a naro?ito prema papama. Filozofi i politi?ki lideri u Francuskoj, ?panjolsko, Portugalu, Napulju i drugdje pokrenuli su dva odvojena napada na politi?ke i vjerske programe papa, koncentrirav?i velik dio svog ?alca na Jezuite, koje je papa Klement XIV. (1769.-74. ) bio je prisiljen ukinuti 1773.[1] Da bi se stvari pogor?ale, centralizaciji papinstva usprotivili su se pokreti kao ?to su Galikanizam (Francuska), Febronijanizam (Njema?ka) i Jozefizam (Austrija, Italija), od kojih je svaki bio za nacionalnu crkvenu autonomiju.[1]
Pape novih vremena
Istovremeno sa revolucionarnim dobom u Evropi, koje je po?elo sa Francuskom revolucijom, nastavili su se napadi na pape. Oni su doveli i do hap?enja dviju papa od strane Francuza, Pia VI (1775.-99.) i Pia VII (1800.-23.) i stvaranja Rimske Republike (1798.-99.), koja je zamijenila Papinsku Dr?avu. Premda su konzervativne sile uspjele ponovno oformiti Papinsku Dr?avu na Be?kom kongresu (1814.-15.) Pape su se tad suo?ile sa talijanskim karbonarima i risorgimentom pokretom za Ujedinjenje Italije iz 19. vijeka.[1] Pio IX. (1846.-78.), najdu?e vladaju?i papa, zapo?eo je svoju karijeru kao reformator, ali je vremenom postao sve konzervativniji u svojim stavovima; njegov Syllabus errorum iz 1865. navodi 80 "glavnih pogre?aka na?ega vremena" i postavlja crkvu na konzervativni kurs koncentriran na papinstvo.[1]
Pape tog vremena prona?li su saveznike u konzervativnim politi?kim snagama, kako bi potkopali modernisti?ke i liberalisti?ke utjecaje unutar same crkve, i kompenzirali gubitke nastale ukidanjem Papinske Dr?ave i njenim uklapanjem u novu Kraljevinu Italiju 1870.[1] Kako im je malo preostalo od svjetovne mo?i, pape se sve vi?e oslanjali na svoj duhovni i moralni autoritet, utiru?i put za tezu o papinoj nepogre?ivosti i ultramontanizmu (ideja da je papa apsolutni vladar crkve). Zbog tog je Prvi vatikanski koncil odr?an 1870. - tezu o apsolutnom primatu pape i njegovoj nepogre?ivosti u "pitanjima vjere i morala", slu?beno definirao kao pitanje religije.[1] Nakon tog je papa Lav XIII. (1878.-1903.) osudio Amerikanizam (pokret me?u Ameri?kim katolicima koji su nastojali prilagoditi crkvu suvremenoj civilizaciji), a papa Pio X. (1903.-14.) osudio je Modernizam (pokret koji je koristio suvremene historijske i kriti?ke metode u tuma?enju katoli?kog nauka te tako doveo u pitanje papinsku centralizaciju).[1] Lateranski ugovor koji je 1929. sklopio Pio XI. sa talijanskom fa?isti?kom vladom omogu?io je stvaranje minijaturne dr?ave Vatikan i tako ponovno papama donio i funkciju suverena.[1]
Usprkos socijalnom programu koji je 1891. pokrenuo Lav XIII. svojom enciklikom Rerum Novarum (O novim stvarima), u Rimu je uvijek tinjala sumnja u liberalne ideje i modernizam sve do Drugog vatikanskog koncila, kog je 1962. sazvao papa Ivan XXIII. (1958-63) a nastavio sve do 1965. Pavao VI. (1963-78).[1] Ivan XXIII. je inzistirao na "usavr?avanju", kako bi modernizirao crkvu, i u tome je djelomi?no uspio. Premda su mnogi konzervativni katolici mislili da je koncil u svojim zahtjevima oti?ao predaleko, to se naro?ito odnosilo na ukidanje tradicionalne mise na latinskom, kao i na teolo?ke i organizacijske promjene nakon koncila, koji je zna?ajno revitalizirao crkvu i otvorio je reformama, ekumenskom dijalogu i pove?anom anga?manu biskupa, sve?enika i laika. Na internacionalnoj razini, pape su preuzela dinami?niju ulogu nakon neuspjelih poku?aja mirovnog posredovanja tokom Prvog i Drugog svjetskog rata koje su poku?ali pape Benedikt XV. (1914-22) i Pio XII. (1939.-58.) Zbog tog je krajem 20. vijeka zapela kanonizacija Pia XII. jer su isplivale kontroverze oko njegove neutralnosti tokom Drugog svjetskog rata i njegov neuspjeh da sna?nije i otvorenije osudi Holokaust, ?to su njegovi kriti?ari nazvali - "?utnjom". Za razliku od njega Pavao VI. pokrenuo je puno anga?iraniju politiku, govore?i o brojnim problemima i putuju?i diljem svijeta.[1]
Internacionalizacijom Kolegija kardinala koja je sprovedena za pontifikata Ivana XXIII., pove?an je broj kardinala na broj koji je daleko prema?ivao granicu od 70, koju je postavio Siksto V. - 1586. Kao odgovor na taj problem Pavao VI. uveo je novi propis po kom kardinali stariji od 80 godina, vi?e nisu mogli glasati za papu, i tako ograni?io broj kardinala sa pravom glasa na 120. Iako je Ivan Pavao II. (1978.-2005.) proglasio kardinalima, daleko najve?i broj od bilo kojeg od svojih prethodnika, svojim dekretom (Apostolskom konstitucijom) iz 1995. - Universi Dominici Gregis potvrdio je broj kardinala koji mogu glasati na 120. Ve? slijede?e 1996. izdao je niz pravila koja reguliraju izbore za papu, od kojih je jedan pod uvjetom da se u odre?enim okolnostima tradicionalno potrebna ve?ina od dvije tre?ine plus jedan glas - mo?e zamijeniti jednostavnom ve?inom. Ovo pravilo je 2007. ukinuo njegov nasljednik Benedikt XVI. (2005-13).[1]
Pontifikat pape Ivana Pavla II., ostao je zabilje?en kao jedan od najdu?ih u historiji, ostavio je dubok trag na crkvu i papinstvo. Karizmati?an i prili?no voljeni lik - Ivan Pavao II. proputovao je svijetom vi?e od svih ostalih papa zajedno, on je odigrao jednu od klju?nih uloga u raspadu komunizma u Poljskoj i ostatku Isto?ne Evrope. Za svog dugog pontifikata kanonizirao je brojne nove svece i napravio velike korake u me?ureligijskom dijalogu sa nekr??anima.[1] On je uspostavio formalne i pune diplomatske odnose sa Izraelom i inzistirao na pomirenju sa ?idovima i Judaizmom, bio je prvi papa koji se molio u sinagogi, i uputio se historijsko hodo?a??e u Jeruzalem, za vrijeme kog se molio na Zidu pla?a.[1] I pored te progresivnosti, on je zadr?ao tradicionalne stavove o brojnim pitanjima, od onog o zare?enju ?ena, celibatu, homoseksualnosti, kontroli ra?anja i abortusu.[1] Vrlo o?tro se se suprotstavio teologiji oslobo?enja, za koju je smatrao da je previ?e bliska marksizmu. Njegova nastojanja da se smanji jaz sa drugim kr??anskim denominacijama urodila su vrlo skromnim plodovima.[1]
Njegov kruti stav protiv kori?tenja kondoma u sprje?avanju spolno prenosivih bolesti bio je kritiziran od strane aktivista za ljudska prava i nekih politi?ara zbog tog jer je doprinjeo ?irenju AIDS-a u Africi. Skandali devedesetih i po?etkom 20. vijeka vezani uz brojne slu?ajeveseksualnog zlostavljanja od strane sve?enika, ponukali su njegove kri?are da se dodatno bace na ispitivanje mudrosti njegovih stavova o seksualnim pitanjima. Ta polemika postala je dio vi?egodi?njih rasprava, u koju su se uklju?ili kako brojni katolici, tako i oni koji to nisu. Dilema se svodila na to je li crkva previ?e ili premalo uklju?ena u sekularno - moderno doba.[1]
Izbor 2005. konzervativnog njema?kog teologa i kardinala Josepha Ratzingera za novog papu Benedikta XVI. nije odmah rije?io dileme iz polemika vo?enih za predhodnog pape. Benedikt je sa istim ?arom kao njegov predhodnik nastavio predano raditi na ekumenskoj i me?ureligijskoj suradnji. Ipak iako je jo? Drugi vatikanski koncil naglasak stavio na to da crkva treba da svoju misiju treba graditi kao odgovor na suvremene kulturolo?ke izazove, - Benedikt XVI. je svojim propovijedima, javnim nastupima i enciklikama, uklju?uju?i Deus caritas est (["Bog je ljubav" iz 2006.) i Spe salvi (U nadi smo spa?eni) iz 2007.) - ponudio je umjesto tog o?tru kritiku "temelja modernoga doba" i upozorio na "opasnosti" sekularizma.[1]
Papa Franjo izabran je 2013., nakon ?to je Benedikt XVI., iz zdravstvenih razloga podnio ostavku (i tako postao prvi papa u gotovo ?est vijekova koji je to napravio). Franjo je postao prvi Ju?noamerikanac i prvi jezuit koji je postao papa, predstavljen je kao nova nada, kako za sam kleru tako i za laike u vremenu kad se katoli?ka crkva suo?ava sa brojnim skandalima i kontroverzama. U svom kratkom pontifikatu, napravio je brojne poteze, koji odstupaju od tradicije i koji se ne dopadaju konzervativcima, kao ?to je bilo pranje nogu dviju mladih ?ena, od kojih je jedna bila muslimanka, i to na Veliki ?etvrtak - dan koji je po tradiciji isklju?ivao ?ene.[1]
Papine titule
- Njegova svetost papa
- Biskup Rima i vikar Isusa Krista
- Nasljednik sv. Petra i apostolski knez
- Pontifex Maximus univerzalne crkve
- Patrijarh Zapada
- Sluga, slugu bo?jih
- Primas Italije
- Nadbiskup i metropolit rimske provincije
- Suveren Vatikana[3]
Povezano
Reference
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 1,22 1,23 1,24 1,25 1,26 1,27 1,28 1,29 1,30 1,31 1,32 1,33 1,34 1,35 1,36 1,37 1,38 1,39 1,40 1,41 1,42 1,43 1,44 1,45 1,46 1,47 1,48 1,49 1,50 1,51 1,52 1,53 1,54 1,55 1,56 1,57 1,58 1,59 1,60 1,61 1,62 1,63 1,64 1,65 ?Papacy” (engleski). Encyclop?dia Britannica. Pristupljeno 3.2. 2018.
- ↑ 2,0 2,1 ?Pope” (engleski). ewtn. Pristupljeno 3.2. 2018.
- ↑ ?Papal Titles” (engleski). ewtn. Pristupljeno 3.2. 2018.
